Luka Pavlović, Sarajevo, “Oslobođenje, 1962. godina
“Odavno nisam sa toliko radoznalosti pratio jedan domaći dramski tekst i odavno mi se nije učinilo da savremena jugoslovenska dramska literatura ima veliku šansu da iz obilja životnih pojava izvlači ne samo jednostrane zaključke već i da višestruko osvetljava raznorodne aspekte sadašnjeg trenutka. Nikada ranije ime Slobdana Stojanovića nije zvučalo poznato, a od ove predstave čovjeku može da se učini da je pred njim djelo dovoljno zrelog i dovoljno mislenog autora. A evo zašto: Stojanović je, prije svega, potpuno nekomformno prišao jednom životnom čvorištu i obavezao sebe da sasvim iskreno, čak i bez pune sigurnosti u ono što zastupa, razriješi jedno aktuelno pitanje čiji su psiholški okviri nemjerljivi i razapeti do hipertrofije. I možda je zato dramski feljton bio najpogodniji vid, ili se Stojanoviću nametnuo zaključak da organizovanje ovakve materije u čvrstu, da ne kažem konvencionalnu dramsku formu nije najsrećnije, jer smanjuje mogućnosti trajanja oivičenog dramskog trenutka. U tradicionalnoj dramskoj postavi bilo bi, naime, nužno objasniti otkuda takav psihološki profil mladog Saše, otkuda njegov, za ponekog, nemotivisani prelom. Sasvim slobodno i bez teatarskog iskustva, što u ovom slučaju nije bio nedostatak već prava prednost, Stojanović je jasno i bez bilo kakvih mistifikacija odredio svoj odnos prema materiji. Moglo bi se slobodno kazati da je Opasna voda angažovani tekst, ali pisan iskreno i sasvim u duhu modernih koncepcija angažovane literature. Pismen i iskričav u misaonoj liniji, nopterećen emocinalnošću ili patetikom, Stojanovićev tekst zaslužuje da bude shvaćen u smislu osnovne teze: ne riječ već čin, djelo. I zato onaj drugi dio (Saša – Gordana) ne može da djeluje kao dramska konstrukcija već samo kao namjerni nastavak i kruna ideje. Nije li to, kad se radi o tekstu ovakve vrste, razumljivo i opravdano?”
