Priča koju ću vam ispričati sasvim se razlikuje i od vesele priče o Cici čekalici i od one fine, tanane priče o Svetlani, koja zbog pameti nije izgubila ljubav.
Ovo je priča o jednoj ženi koja je skupo, preskupo, platila svoju istinsku sreću, smirenje i spokoj. Priča obična. Čini mi se da se u njoj sadrži mnogo od zajedničkog udesa svih onih žena kojima su muškarci – tirani, običaji i predrasude, usadili i utuvili podmuklo osećanje krivice, i kad nimalo nisu krive. Nego da preskočim uvod i naravoučenija i odmah pređem na priču.
Ksenija je bila udata za Crnogorca! To je već dramatičan početak priče. Crnogorci mogu biti savršeni muževi, zanosni ljubavnici i neodoljivi zavodnici, ali i – zagule kakvih nigde nema pod kapom nebeskom. Njen Blagota, zvani Kokot, je bio od ove četvre sorte. Lepotan, krakat, plećat, glavat, moćnog kukastog nosa, kao orlov kljun … Istoričar po struci (sav se bacio na izučavanje Petra Velikog, ruskog cara!); osim službe u Državnom arhivu, a bio je, dabome, direktor, rado se primao i drugih funkcija i počasti: nudili su mu, primao je. Bio je i fudbalski sudija: isprsi se na sred stadiona, podigne ruku u vis, ispravi kažiprst i uperi ga u nebo, kao gromobran, pa dune iz sve snage u pištaljku – može da počne! E tom i takvom tikvanu i puvadžiji Udes je udesio za ženu Kseniju. Ženu rajske i ropske duše.
Brza, studentska ljubav. Blagota je bio, razume se, predsjednik udruženja studenata druge godine Filozofskog, na prvom sastanku novih studenata – brucoša on je razgledao sve devojke, tek došle u Beograd iz unutrašnjosti, onim njegovim ljutim, vazda namrštenim pogledom i, odjednom, uperio svoj kažiprst pravo u Kseniju: “Ti ćeš, djevojko, voditi zapisnik!” Stidljiva, uplašena devojčica iz Čačka je poslušo prihvatila prvu naredbu, otad ga je slušala kao sluškinja.
Za prvi raspust ga predstavila roditeljima. Njeni su imali lepu kuću, i malu radionicu za soda-vodu, u dvorištu. Ksenijin otac, Crnotravac, je bio skroman, vredan čovek, poštovan u gradu, i po priličnom, s mukom stečenom, imanju, ali i po pobožnosti. I u ono opako doba, kad se to zameralo, on je bio domaćin slave za Svetog Savu, pevao u sasvim proređenom, slabašnom staračkom crkvenom horu. I Ksenija, devojčica, morala je da peva sa ocem, i onih nekoliko krezubih staraca i starica u ledenoj crkvenoj pevnici “Uskliknimo s ljubavlju …” – sve dok joj nisu zavezali oko vrata crvenu pionirsku maramu, umalo je nisu udavili.
Ona je bila takva: krotka i poslušna, svemu se predavala punom dušom, i do kraja. Posle je postala preterano svesna omladinka, kršila se po radnim akcijama i raznim konferencijama.
Blagota se u domaćinskoj kući odmah ponašao kao gazda. Mali Crnotravac i njegova žena – divni, slatki ljudi, uvek ljubazno osmehnuti – ali Crnogorcu do pojasa, od početka su pristali da ugađaju i služe Blagotu, kome više nije padalo na um da ide u Nikšić, nego je brže-bolje dovukao u Čačak i svoju majku Vuku, Vukosavu. Crnogorci su uzjahali Crnotravce – jedno su ljuti krš i gora, drugo su pitoma livada i meka trava.
A Crnotravci su se osećali ponosno. Bog im se smilovao i usrećio i njih i njihovo čedo. Međutim, Blagoti je bilo teško ugoditi, iako se brzo dokopao svih položaja, stalno je gunđao. Malo ko je uzimao za ozbiljno njegov nedovršeni seminarski rad, sa treće godine, o Petru Velikom, tu se zaustavio u svom naučnom radu! Ksenija je dobila mesto u Ekonomskoj školi, predavala geografiju i statistiku.
A onda se, odavno, pre dvadeset devet godina, šezdeset treće, dogodila ta nesreća. Nesreća? Hajde, tako da je nazovem.
Bili su već treću godinu u “srećnom” braku, imali su automobil, NSU-Princ 1200! (kupio sodadžija zetu, za rođendan!), letovali utroje (svekrva Vukosava, Blagota i mlada) u Dubrovniku (zna se, o sodadžijinom trošku), putovali u Lenjingrad (kombinovano, o trošku sodadžije, arhiva i republičkog fonda za nauku, bajagi za studijsko putovanje!), sve ne može biti bolje …
Onda je došla prokleta ekskurzija na Kosovo, u Trepču! Ksenija je bila zadužena da vodi maturante da vide naše velike industrijske i privredne kolose i upoznaju se sa nekom, najnovijom Kardeljevom izmišljotinom o samoupravljanju. Uzgred, školski folklor i hor će održati priredbu u Mitrovici, u okviru školske razmene iskustava, i bratstva i jedinstva sa tamošnjom pretežno šiptarskom omladinom – zbog toga je ekskurziji bio pridodat i neki Milanče Čeh, mladi profesor Muzičke, horovođa školskog hora. Mršavi, bubuljičavi mladić, suznih očiju, šeprtlja nad šeprtljama. Šta je prethodno bilo niko nikad neće saznati, tek dogodilo se da se Čeh, nekako, našao, pred zoru, u Ksenijinoj sobi (samo u donjem delu pidžame i majici na tregerima – ovde, na grudima, malo iskrvavljenoj, išla mu krv na nos) i pao u nesvest!
Zbunjena, baksuzna Ksenija je pokušavala da ga osvesti, badava; onda je istrčala u hodnik, u spavaćici, i vikala: “U pomoć!” Milančeta su osvestili, a Kseniju izbrukali, zauvek!
Možda još i možete zamisliti šta su sve đaci, kolege i čačanske torokuše ispleli oko ovog slučaja, ali ne možete zamisliti kako je taj udarac podneo Crnogorac! To bi mogao neki pisac sa maštom latinskoameričke, sicilijanske i crnogorske fantazije, neki novi Markes.
“Kučko! Ne izlazi mi pred oči! Van!”, dreknuo je Blagota, a Vuka rasplela kosu i zakukala crnu tužbalicu, do devetog neba se čulo.
Osveta uvređenog Crnogorca bila je svirepa. Sirote Crnotravce oterali su iz rođene kuće u malu radionicu soda-vode u dvorištu, ali ih nisu isterali – dozvoljavali su im da ih dvore i služe, ali ćuteći, bez reči. Kseniji nisu dozvoljavali ne samo da više uđe u kuću (njene stvari, haljine i knjige, su izbacili na jednu gomilu pred kućom!), nego i da prolazi tom Knez Miloševom ulicom. Ona je sve to primila kao zasluženu kaznu.
Jadni Crnotravci su se ubrzo prestavili Bogu na istinu, presvisli od bola i sramote, jedno za drugim u pola godine. A Blagota se brzo utešio i oženio. Uzeo je ženu po svojoj meri, i materinom izboru: jednu ogromnu plavušu, teških sisa, jakih guzova, mogla je služiti Rubensu za model, medicinska sestra, u svoje vreme reprezentativka, bacala disk …
U njihovoj kući se pilo i ždralo preko svake mere, devet godina, dok jednoga dana Blagotu nije udario šlog! Zakovrno Crnogorac, oduzela mu se cela leva strana i izgubio moć govora. Moć razuma mu beše oduzeta još odavno, kad je oterao Kseniju.
Njegovoj guzači, nije padalo na pamet da se bakće oko bolesnika: “Dosta mi je mrtvih i mlitavih telesina u bolnici da ih još imam i kod kuće”, začas se spetljala sa nekim potpukovnikom i otišla, negde u Bosnu. Pre toga je, na vreme, već prvog leta, likvidirala Vukosavu. (I to da vam ispričam, uzgred. Bilo došlo vreme da se ide na more, u Dubrovnik, kao svake godine, ali nova crnogorska snaha nije bila krotka Ksenija nego rekorderka u bacanju diska: nije dolazilo u obzir da vuče sa sobom, na prvom sedištu do sina, babuskeru. Otputovali su sami, ostavili Vukosavu. Da li da im se osveti i napakosti snahi ili joj je stvarno došao sudnji dan, tek Vuka zakovrne, presvisne. Blažo, dabome, dojurio kući da sahrani majku, snaha je ostala da se sunča na Lapadu. “Kako sam pocrnela, mišu moj?”, pitala pijanog Blagotu u crnini.)
Dakle, Blagotu oborio šlog, kao kladu. Držali su ga neko vreme u bolnici, a onda otpustili. Ko da se stara o nemoćnom Crnogorcu? Ksenija! Prihvatila je ovu epitimiju krotko i skrušeno, kao kaznu i blagodet Božju.
Žene moje, četrnaest godina je ona dvorila i pazila svog suđenog Crnogorca, on je za sve to vreme nije umilostio ni jednim osmehom i pogledom zahvalnosti. Tita nisu tako pazili u Kliničkom centru u Ljubljani kao što je Ksenija negovala Blagotu. Jedanput joj se samo učinilo da je dobre volje i da joj se osmehuje – spremila mu punu činiju šnenokli, mnogo je to voleo, sama ga hranila, naždrao se, obrisala mu usta, podrignuo … Usudila se da ga upita, tiho, kao smrzla ptičica: “Blagota, jeste li mi oprostili?” Odgurnuo je i prosuo šnenokle, zgrabio olovku (mogao je da piše) i napisao, ružnim odvratnim rukopisom: “Kučko! Nikad!”
Umesto da ostavi skota, ona ga je još požrtvovanije služila. Imao je srce kao konj, ali i konjskom srcu dođe kraj, kad tad. Morali su da ga prebace u bolnicu, na osnovu nekih izmišljenih zasluga i crnogorskih veza, na VMA.
Ksenija je bdela nad njim, dan i noć, bez sna – devetnaest dana i devetnaest noći, dozvolili su joj da svoj zavet istera do kraja. Oko Blagote se starao jedan poznati lekar, divan čovek, neženja, samac, koji je sav svoj život posvetio medicini. Dežurajući noću, upoznao je Kseniju, dugo su razgovarali, divio se njenoj ljubavi i požrtvovanju. Zavideo je svom zemljaku: “Eh, kad bi neko tako mene voleo.”
Dvadesetog dana, pred zoru, Blažo je zakrkljao – podignuo ruku, zamahnuo (Ksenija se uplašila da je neće udariti), pa uspravio kažiprst u nebo (kao ono odavno futbalski sudija) i dunuo u neku pištaljku, poslednji put.
Doktor je došao u Čačak na sahranu. Nije bilo mnogo sveta. Blažu su pokopali u porodičnu grobnicu Crnotravca, na počasno mesto, u sredini. Čuveni hirurg, a stidljivi udovac, je ostao u kući, sa Ksenijom nekoliko dana; otezao, nikako da ode, sve dok se nije okuražio i pitao – ono što treba.
“Odakle ste rodom?”, pitala ga Ksenija. “Iz Crne trave, Lješanska nahija. Jagoš, Rcunov, Milov, Stanka, Dragov …. “, nabrajao je tako do devetog pasa. “A je li vam, na zdravlje vam, živa majka?” Posle toliko godina dvorenja Blagoti Ksenija je govorila baš kao prava Crnogorka, sa Cetinja, lepim rastegnutim katunskim govorom. Doktoru se niz obraz skotrljala velika suza. “Sam sam, kao stari panj. Da ko, ako me vi nećete utješiti.”
Ksenija je utešila i njega i sebe – možete ih videti kako sede u “Moskvi”, nedeljom u podne, puše i piju kafu. Divan par!
SS
još jedna