O PIGMEJIMA

iz drame OSMEJAH SVETOG SPIRIDONA

 

Bio februar, našli su me u jednoj pletenoj torbi, uvijenog u krpe, ušuškanog u mokre, smrznute novine… Vriskao sam, drao se, tražio svoje. Morao sam imati snažan glas, inače ne bi me čuli. Od tad ne prestajem da se derem, to ste primetili.. . Četiri kilograma živog bića, crvenog lica, pomodrelih prstiju i ušiju… Doneli su me ovde, u sanatorijum… Gospodin me razvio i obrisao, bacio na kantar, izmerio… Bio sam dugajlija… Jedino su mi gležnjevi na nogama bili ugnječeni, od mraza… Kao onom nesrećniku iz Tebe, Edipu…

“Mora biti da je ovo neki Crnogorac! ”, rekao je Gospodin. Tako su me i upisali u knjigu Doma, pod brojem devet: Adam Crnogorac! Adam, kao prvi čovek!

Gospodo, moram da vam priznam, docnije, kad sam se ukrepio, ja sam svoje ime Adam prihvatio ozbiljno, kao obavezu… Kad bi svaki čovek sebe računao za Prvog, ali ne i za jedinog čoveka, bilo bi dobro. Ja sam, može biti, zaista Crnogorac, ali, kada bi moralo da se bira iz kog bi naroda čovek voleo da bude, ja bih se opredelio za – Pigmeje! Ozbiljno! Upoznao sam dobro, sa poverenjem i ljubavlju, pigmejski narod. Živeo sam sa njima, pisao o njima… Svaki Pigmej misli da je baš on prvi čovek, Adam! I da samo od njega zavisi kako će živeti oni posle njega.

pigmeji

Učili su nas da moramo da trpimo i ispaštamo neki praroditeljski greh, da smo zasluženo najureni iz Raja; umesto da nas savetuju da živimo kao da smo i mi sami praroditelji, da posle nas ljudi žive ljudski, da uživaju u Raju.

Ali, u to treba verovati, istinski. Vera i Sreća su sestre, bliznakinje. Koja je starija? Verom do Sreće? Srećom u Veri?

 

ADAM služi bombone gledaocima, kesa sa bombonama ide iz ruke u ruku. Neki će se, dabome, poslužiti. Za svaki slučaj, nek bude dovoljno bombona, trebaće.

 

Poslužite se. Bombone. Pigmejske! Uvijene u mirišljavi papir od kanadskog crnog bora; kanadska vlada mi je pomogla da nađem fabričicu slatkiša u Vankuveru… Uzmite, probajte, prvo da okusite, da vam se bombone oslade, kao što su se osladile svakom ko je okusio, da tražite još jednu, tek onda da vam kažem, dok se budete oblizivali, da su to bombone koje vole i mese Pigmejci. I da su one od zemlje! Jedini njihov tajni sastojak: Zemlja i Voda!

Dečji klikeri? Zemljani klikeri, pečeni na vrelom suncu, afričkom. Zemlja, voda, nekoliko kapi smole koja se luči iz nekog starog kvrgavog stabla duda.

Sve se to topi sa vašom… vašom! … pljuvačkom. Cela tajna! Ako postoji neki nepoznati substrat opojnosti, onda je to nešto protiv čuđenja. Pigmejci se nikad i ničemu ne čude. Čuđenje je znak oholosti, naše uobraženosti, da sve mora da bude razumevno, objašnjeno, da izgubi i poslednji talog tajne.

Valjda da se pokaže koliko smo umni, razumni. Volter veli: “Na kraju Razum ipak bude u pravu, uvek! ”Šipak! Jer, isti nas taj Razum, na kraju, uči da je razum nemoćan… U tome je, dabome, u pravu. To je paradoks, kvakina kvaka.

 

Share Button