pisano za radio, govorio Ljuba Tadić 1995.
Nekako se ugodilo da sam mesec dana morao da stanujem, to jest da živim, može se tako reći: u kafani. Čekajući da mi majstori srede nešto u stanu, sklonio sam se u hotel.
Lepo su me prihvatli, ugađali mi, osećao sam se “kao kod kuće”.
Zgodno je to, za onog ko voli kafanu – ujutru se probudiš, umiješ i pritegneš, izidješ iz sobe – cap! Pravo u kafanu!
Jednog jutra, sa prvom kafom, setio sam se kako smo mi kao deca, kragujevački đaci, za vreme onog rata, išli u školu – u kafanu!
One prave, istinske školske zgrade bile su zauzele vojske za kasarne i bolnice, a nas, zajedno sa učiteljima, oterali u kafane. Tako je bilo po celoj Srbiji!
Čitavi naraštaji su naučili da čitaju, pišu i računaju u kafani!
Dok se u Engleskoj, ili Francuskoj, generacije prepoznaju po tome ko je učio u Oksfordu, a ko u Kembridžu, ko neku Ekol Normal, a ko na Sorboni; mi, Srpčići smo mogli da se hvalimo ko je učio “Kod zlatnog burenceta”, a ko “Kod tri bagrema”, ko “Kod dva bela goluba”, a ko “Pod lipom”. I mora biti da je to ostavilo neki dublji trag u nama.
Kafana u srpskom načinu života, istoriji, politici i kulturi je odavno na visokoj ceni. Moj prijatelj Sveta Lukić je u svojoj prvoj, mladićkoj, vrlo pametnoj i razložnoj knjizi, koja se i zvala “Razlozi”, napisao visprenu raspravu “Pohvala kafanskom hramu”. A sad, pred starost, da ne kažem: pod starost, vidim da je napisao, bogami podebelu knjigu – “Sve beogradske kafane”.
Jedva čekam da je pročitam, ali bih najradije čitao posebno svako poglavlje baš u onoj kafani o kojoj je reč. Pa ko izdrži!
Dabome, oni koji su osnovnu školu učili u kafani, u njoj su docnije i studirali, diplomirali! Kafane su naši univerziteti!
Ne, tome se ne valja potsmevati. Zaista se u njima može mnogo šta naučiti. Od najboljih profesora! Naše kafane su specijalizovane. U jednima se raspravljaju teme političke, u drugima sportske, treće su, recimo, za medicinu, u onoj kafani “Kod lažnog svedoka”, na Crvenom krstu, blizu Suda, dabome, vode se učene rasprave iz prava, itd… Ima nekoliko vrlo upućenih kafana za teme iz književnosti i pozorišta. Ima i jedna kafana u kojoj se ćuti! Dodješ, sedneš, naručiš, ovako (pokaže gestom, pucne prstima) popiješ i – ćutiš!
Zbog toga ne samo što sasvim razumem bes i gnev Beograđana, kad su, listom, ustali da brane “Orač” i “Astronomiju” da ih ne razvale ovi varvari, nego im se pridružujem i kličem: “Ne dirajte mi u kafanu!”
Zahtevam da se naše stare kafane pod hitno stave u zaštitu Zakona o spomenicima kulture, jer one to i jesu!
Bio sam se zarekao da ovoga puta neću pomenuti kafanu u kojoj sam proveo dobar deo života – “Maderu” – i eto, izdržao sam da je ne pomenem.
https://www.youtube.com/watch?v=qfWdw4DIDZs
prethodna pričasledeća priča